Svaki put kad kupim knjigu, hvata me nekakav nemir. Donesem je kući, stavim na policu, pa je opet skidam, uzimam u ruke i ponovno vraćam na njezino mjesto: stalno imam osjećaj da bih u vezi s tom novom knjigom morao još nešto obaviti, a nikako ne znam što je to.

Sve dok jednoga dana nisam shvatio: nedostaje mi umotavanje knjige!

Jer, to je nekada bio neizostavan posao čim bi knjiga stigla u kuću. Bez obzira na to je li bila kupljena, dobivena na dar, ili čak posuđena iz gradske knjižnice, uvijek se znalo što slijedi: knjigu je trebalo umotati. To se radilo ozbiljno i pažljivo, a djeca su gledala i učila od starijih, kao što se gledaju i uče sve važne stvari u životu.

Osobito se dobro to vidjelo početkom školske godine, kad su se umotavali udžbenici i teke. Tada se kupovao pakpapir (bijeli u boljim obiteljima, plavi u običnijima, a kod najsiromašnijih su za tu svrhu služile novine), i tada se cijela jedna večer posvećivala umotavanju. Papir je trebalo prostrijeti na stol, na njega staviti rasklopljenu knjigu, a onda na papiru načiniti osobite ureze tako da se krila mognu dobro presavinuti, kako bi obujmila korice knjige sa svih strana. Ako bi se radilo lijepo i pravilno, na kraju bi knjiga bila umotana glatko i papir bi bio zategnut, te je bilo milina gledati. Trebalo je još samo imati malo bijeloga papira, pa ga izrezati na kvadratiće i na njemu rukom napisati o kojoj se knjizi radi. Potom se taj papirić gumiarabikom lijepio na naslovnu stranicu friško umotane knjige, a ako nije bilo gumiarabike, bilo je dobro i tijesto.

Nakon takva postupka mogao je čovjek biti siguran da je knjiga zaštićena i da se može čitati bez straha, pa čak i posuditi prijatelju ili susjedu: kad bi se omot iskrzao ili isprljao, uvijek ga je bilo moguće zamijeniti novim, i prilikom toga preodijevanja ispod omota izronile bi korice nove novcate, kao iz dućana. Po tome se vidjelo i koliko je umotavanje potreban i mudar potez. Jer, u to smo vrijeme živjeli pretežno u kuhinji, a ondje je bilo mnogo prilike da se knjiga nečim zafleka. Osim toga, nismo tada imali ni osobite police za knjige, nego su se one čuvale kojekuda, po školskim torbama, noćnim ormarićima i ladicama, te im je opet dobro dolazio omot. A napokon, nismo ni ruke prali tako često kao danas, i znali smo zašto nam je do omota toliko stalo.

A onda se taj običaj izgubio. I, nekako se čini da se nije izgubio zato što smo prestali živjeti u kuhinji, što smo dobili police za knjige i počeli redovitije prati ruke. Promijenilo se tu nešto veće i važnije: ili mi, ili knjige, ili oboje. Jer, u ona vremena kad smo knjige redovito umotavali, mi smo s njima stupali u nekakav osobito prisan dodir: to umotavanje pomalo je nalikovalo previjanju djeteta, pa kao što se zauvijek vezani s bebom kojoj ste jedanput promijenili pelene, tako ste zauvijek vezani i s knjigom koju ste bar jednom vlastoručno umotali. Sad nam se takav kontakt s knjigom čini nekako nepriličnim, i nerado ga uspostavljamo.

Jer, postali smo kritičniji, izbirljiviji, nije nam više svaka knjiga prijatelj, niti smo svakoj spremni posvetiti jednaku pažnju kao nekada. Danas ne samo da nismo voljni čitati sve i svašta kao nekad, nego znamo da ima zlih knjiga kao što ima i zlih ljudi. I, neda nam se takve knjige umotavati: ako će ih prašina pojesti, neka ih pojede, mi nismo za to više onako odgovorni kao što smo nekad bili.

A onda, promijenile su se i knjige. Nisu, reklo bi se, više onako mudre, onako važne, onako rijetke kao što su nekada bile. Ne čini se kao da su nastale nekim tajanstvenim procesom, kao što se prije činilo, jer ni same sebe ne shvaćaju onako ozbiljno kao nekadašnje knjige. Pa zašto bismo ih onda mi ozbiljno shvaćali? Zamislite da idete Haryja Pottera zamotati u pakpapir! Osjećali biste se kao da uokvirujete sliku s bombonijere i stavljate je na zid.

Ali, nismo se promijenili smo mi, niti samo knjige, promijenio se i odnos između njih i nas. Prije smo onim umotavanjem štitili knjigu od sebe. Sad, izbjegavajući da je umotavamo, štitimo sebe od knjiga koje nam nisu po volji. Zato čak i one knjige koje volimo prepuštamo njihovoj sudbini, u nadi da će izdržati, da će upravo to preživaljavanje pokazati koliko su vrijedne.

Prije smo ono što se u knjigama moglo naći — a i knjige same — smatrali važnijim od sebe, pa smo zato njihov sadržaj nastojali zaštititi onim omotom. Danas je njihova vrijednost relativna, i ta je relativnost pretpostavka našega kontakta s knjigama, na nju se djeca navikavaju već od prve slikovnice. Knjiga nam služi kao komad odjeće, pa će i izaći iz mode kao komad odjeće. Knjige, kažu, imaju sudbinu, ali mi svoju sudbinu ne želimo vezati uz njihovu, kao što ni njihovu ne vezujemo uz svoju. Zato ih se tako lako odričemo, prodajemo ih, poklanjamo, gubimo i zaboravljamo. Sve su iste, jer nijedna nema omota koji bismo načinili svojim vlastitim rukama.

I, na to smo se navikli. No, atavizam je ostao, kao što je čovjeku ostalo slijepo crijevo, premda ničemu ne služi: ostala je želja i potreba da se knjige umotaju i sačuvaju, da ih se poštuje kao što ih se nekada poštovalo. Dapače, postoji za tim i praktična potreba: što sam stariji, to bolje uviđam kako najbolje pamtim upravo one knjige koje sam nekada umotavao, kao da sam u onaj plavi pakpapir uvijao i vlastito sjećanje. I zato se bavim mišlju da počnem skidati knjige sa svoje police i umotavati ih jednu po jendu. Tako ću možda napokon znati što mi doista govore.

Pavao Pavličić
'Omot'
Vijenac 249, Zagreb 2003.

'Knjiški moljac - 99 uputa što sve treba znati o knjigama'

Matica hrvatska, Biblioteka Vijenac, Zagreb 2009.

 

Danas živim od sutra.

Sutra ću shvatiti da nisam živio.

Vlada Bulatović Vib

'Korak nazad - aforizmi'

Nolit, Beograd 1978.

Ne znam baš ništa o duhovima, ja živim u svojim snovima. I drugi žive u snovima, ali ne u svojim, u tome je razlika.

(ulomak)

Hermann Hesse

'Demian'

Berlin 1919.
'Misli'
prijevod Dalibor Joler
Zagrebačka naklada, Zagreb 2003.

Miroslav Antić

'Tako zamišljam nebo'

 Dnevnik, Novi Sad 1985.

Vjerujem u čovjeka kao u divnu mogućnost koja ne gasne ni u najvećem kalu i koja ga je u stanju izbaviti iz svoje najveće izopačenosti. Vjerujem da je ta mogućnost toliko jaka i zavodljiva da se uvijek iznova može osjetiti nada i poziv, a snaga koja čovjeka nadahnjuje da sanja o svojim višim mogućnostima neprestano ga udaljavajući od životinjskoga u njemu, uvijek je ista, bez obzira nazivamo li ju danas religijom, sutra razumom, a preksutra nekim drugim imenom. Titranje, kolebanje između stvarnoga čovjeka i mogućega, u snu zamislivoga, isto je ono što religije shvaćaju kao odnos između čovjeka i Boga.

(ulomak)

Herman Hesse

‘Odabrana pisma’

‘Misli’

prijevod Dalibor Joler

Zagrebačka naklada, Zagreb 2003.

'Mi ne', odvrati Kontrolor. 'Mi volimo lagodnost.'

'Ali ja ne želim lagodnost. Hoću Boga, hoću poeziju, hoću pravu opasnost, hoću slobodu, hoću dobrotu. Hoću grijeh.'

'Zapravo', reče Mustapha Mond, 'ti želiš pravo da budeš nesretan'. 'U redu', odvrati Divljak prkosno. 'Tražim svoje pravo da budem nesretan.'

'Da ne spominjem pravo da ostariš, poružniš i postaneš impotentan, pravo na sifilis i rak, pravo na glad, pravo na ušljivost, pravo na život u neprestanom strahu od onoga što će biti sutra; pravo na tifus, pravo na svakovrsne neizrecive muke.' Uslijedila je poduža tišina.

'Sve ih tražim', izusti napokon Divljak.

Mustapha Mond slegne ramenima. 'Samo izvoli.'

(ulomak)

Aldous Huxley

'Brave New World' / 'Vrli novi svijet'

London 1932.
prijevod Tonči Orlandini
'Aldous Huxley - U prilog duhu'

Jesenski i Turk, Zagreb 2014.

Arthur Rimbaud

'Voyelles'/'Samoglasnici'

Paul Verlaine

'Les Poetes maudits' / 'Prokleti pjesnici'

Pariz 1833.

prijevod Zvonimir Mrkonjić
20. st.

Jure Kaštelan

'Ne mrzim svijet'

Zagreb 20. st.
priredio Ivo Zalar

'Izbor lirike iz novije i suvremene književnosti jugoslavenskih naroda'

Školska knjiga, Zagreb 1974.

Većini ljudi život je prejak. I zato ga ne mogu izdržati bez opojnih sredstava. Vrlo je teško piti čisti život. Čovjek postaje melankoličan od toga, ili podivlja ili posrće. Samo ga najsnažniji podnose bez krivotvorenja, s cjelokupnim mirisom, samo najjači znaju u životu nadiruću opijenost trezveno i čisto živjeti.

Radi što hoćeš. Ali ćeš uvijek znati čega si se bojao. Bojati se isto je što i umrijeti. Isto kao i propustiti. Isto kao i nikada. Nikada više. Shvati, nikada, nikada više.

(ulomak)

(?)

Bela Hamvas

'A magyar Huperion' / 'Mađarski Hiperion'
Budimpešta 1936.

prijevod Ivan Galeta

Ceres, Zagreb 2005.

Ne kanim napisati odu snuždenosti, nego se oglasiti hvastavo i bodro poput pijevca što u svitanje stoji na svojoj prečki, ako ni radi čega drugog a ono da probudim susjede.

(ulomak)

Henry David Thoreau

'Walden; or, Life in the Woods' / 'Walden'

Boston 1854.

prijevod Dinko Telećan

DAF, Zagreb 2003.

Zagrižene modernjake, koji pate od aktualnosti, upozoravam da se ova priča dogodila u New Yorku; ima tome već ponešto vremena.

Central Park, zoološki vrt. Nekoliko klinaca igra se u blizini bazena s bijelim medvjedima. Jedan izaziva ostale da se okupaju plivajući oko medvjeda; ne bi li prijatelje prisilio da skoče u bazen, sakrije im odjeću, dečku uđu u vodu, gacaju i pljuskaju oko jednoga ogromnog miroljubivog i dremljivog mede, peckaju ga i draže, ovome to dojadi, pruži šapu i pojede, točnije rastrga i samelje dva klinca, ostavljajući uokolo za sobom razbacane komadiće. Dojuri policija, stiže čak i gradonačelnik, počne rasprava o tome treba li medvjeda ubiti, priznaje se da nije bila njegova krivnja, napiše se nekoliko članaka na temu. Igrom slučaja, klinci su imali španjolska imena: možda Portorikanci, možda obojeni, možda pristigli tek nedavno, u svakom slučaju naviknuti na hvastava junačenja kako već biva s dečkima koji se okupljaju u bande po sirotinjskim četvrtima.

Komentari različiti, svi manje-više strogi i oštri. Nekako se najčešće čuje cinična reakcija, barem usmena: 'prirodna selekcija, ako su već bili toliko glupi da se kupaju blizu medvjeda, onda im je tako i trebalo, ja se ni s pet godina ne bih bacio u taj bazen'. Socijalna interpretacija: 'velika bijeda, nedostatak odgoja, pripadnost lumpenproletarijatu ogleda se, nažalost, i u nesmotrenosti i u lakoumnosti'. Ma kakav nedostatak odgoja, pitam se ja, ako i sirotinjsko dijete gleda televiziju i čita školske knjige, gdje medvjedi proždiru ljude, a lovci ih ubijaju?

Tad mi je palo na um pitanje nisu li ti klinci ušli u bazen upravo zato što gledaju televiziju i idu u školu. Ta su djeca vjerojatno bila žrtva naše nečiste savjesti u interpretaciji škole i masmedija.

Ljudska su bića oduvijek bila nemilosrdna prema životinjama i kad su shvatila vlastitu zloću počela su, ako već ne sve ih po redu voljeti (jer ih savršeno mirno i dalje jedu), a ono barem govoriti o njima lijepo. Ako još pomislimo da bi se mediji, škole, javne ustanove morali iskupiti za mnogo toga što su učinili protiv ljudi, ispada, kad se sve zbroji, dostojno svake pohvale, s psihološkog i etičkog gledišta, inzistirati na dobroti životinja. Pušta se da umiru djeca iz Trećeg svijeta, ali se pozivaju ona iz Prvog da iskažu poštovanje ne samo prema vilin-konjicu i malim kunićima nego i prema kitovima, krokodilima i zmijama.

Skrećem pozornost na to da je takva edukativna akcija sama po sebi ispravna. Ono što je pretjerano jest tehnika upornog i nametljivog uvjeravanja koja se pritom koristi: da bi životinje bile dostojne preživljavanja, pridaju im se ljudske osobine i pretvara ih se u ljupke igračke. Ne kaže se da pravo na preživljavanje imaju zato što su, po svojoj prirodi divlje i mesožderi, nego ih se čini dostojnim poštovanja prikazujući ih dražesnima, komičnima, dobroćudnima, bezazlenima, blagima, mudrima i razboritima.

Nema lakoumnije životinje od lemura, veće lijenčine od mačke, većeg slinavca od psa u kolovozu, gorjeg smrdljivca od praseta, užasnijeg histeričara od konja, većeg kretena od noćnog leptira, odvratnijeg ljigavca od puža, nijedna životinja nije otrovnija od zmije, manje maštovita od mrava i manje glazbeno kreativna od slavuja. Jednostavno valja voljeti — a ako baš nikako ni uz najbolju volju to ne možemo, onda bar poštovati — ove i druge životinje zbog onog što jesu i kakve jesu. Starodrevne legende pretjerivale su sa zlim duhovima, današnje pretjeruju s dobrima. Kitove nije potrebno spašavati zbog toga što su dobri, nego jer čine dio prirodnog poretka i daju svoj doprinos ekološkoj ravnoteži. A naša su djeca, međutim, odgojena na pričama o kitovima koji govore, o vukovima koji se upisuju u treći franjevački red, te prije svega na bazi plišanih medvjedića, Teddy Bearova, bez kraja i konca.

Reklame, crtići, slikovnice prepuni su medvjeda dobrih kao kruh, odanih zakonima, velikih maza i zaštitnika. Uvredljivo je za jednog medvjeda čuti da ima pravo na život samo zato što je — kao što se ljudi ovdje gdje ja živim obično izražavaju — velik i debeo, igračka i bedak. Zbog svega se toga bojim da su ona jadna djeca iz Central Parka sad mrtva ne zbog nedostatka nego zbog viška odgoja. Oni su žrtve naše nečiste savjesti.

Da bi im pomogli zaboraviti koliko su ljudi zli, previše su im objašnjavali kako su medvjedi dobri. Umjesto da im pošteno kažu što su ljudi, a što medvjedi.

J'interprete tousjours la mort par la vie.*

Montaigne, Essais

Imađah psa, Vukodlaka. Rado sam ga imao.

Bio je grd. Možda sam ga zato i ljubio što je bio tako grd — tako mi ga bar drugi mazili ni kvarili nisu. A bio je i vjerniji i bolji od mnogoga lijepoga psa... Ni lijepi ljudi nisu uvijek najbolji.

...Dolutao bijesan pas u kasarnu i poujedao više pasa. I moga Vuka je ujeo.

Došla stroga zapovijed da se ujedeni psi živoderu uruče.

Nisam se mogao odlučiti da svoga dugoljetnoga druga — predam krvniku. Odlučih ga sam ubiti.

Iziđoh na tratinu s nabijenim revolverom. Pas za mnom. — Ulovim ga za ovratnik. Hoću da pucam, ali ne mogu da gledam u to vjerno, bezazleno oko... Okrenem se na stranu i pucam... Zlo sam pogodio: iz boka mu teče krv, a on miran — niti zalajao, niti zacvilio nije!

Gleda me tužnim, izrazitim okom, kano da me pita: 'Što sam ti sakrivio?'

Drugim zrnom smrskah mu glavu. Pade. U smrtnoj se borbi do mene dovuče. Maše repom i liže mi noge. U očima mu još titra onaj izraz: 'Nisam kriv'... Oko mu gasne... Mrtav je.

Bilo mi kano da sam najboljega prijatelja ubio — — —

Te večeri nisam jeo — a vidio sam nekoga s velikim tekom jesti iza kako je svoga druga, moga prijatelja ustrijelio...

Dakako — po svim pravilima!

Fran Mažuranić

'Moj pas'
'Lišće'
 Društvo hrvatskih književnika, Zagreb 1916.