Marko Aurelije 'Misli' 2. st. (ulomak)

Knjiga I.

Uljudnost i vedru narav upoznao sam najprije kod svoga djeda Vera.

Muževnost bez razmetljivosti upoznao sam preko onoga što sam čuo i zapamtio od svoga oca.

Majka mi je bila primjer pobožnosti i plemenitosti, dobrostivosti - ne samo u djelima, nego i u mislima. I primjer jednostavnog života kakvim bogati inače ne žive.

Svome pradjedu dugujem što me savjetovao da umjesto običnog školskog obrazovanja uzmem dobre kućne učitelje i da na tome ne štedim.

Od Diogneta[1] sam naučio da se ne bavim beznačajnim stvarima, da budem sumnjičav prema čarobnjacima i čudotvorcima i njihovim pričama o čarolijama, egzorcizmu i slično, da se klonim borbi pijetlova i sličnih ludosti, da ne zamjeram priprostima, da se upoznam s filozofijom počinjući od Bakheja i nastavljajući s Tandazisom i Marcijanom, da pišem radove već u mladosti i da rado prihvaćam običan ležaj prekriven kožom, kao i ostale stroge odredbe grčke discipline.

Rustik[2] mi je dao do znanja da mome karakteru treba vježbe i mara, te da se ne dam zavesti sofističkim oduševljenjem za mudrijaškim raspravama, moraliziranjima, ni lažnim asketizmom ili altruizmom. Učio me i da sa se klonim retorike, pjesništva i verbalnih dosjetki, prenemaganja u odijevanju kod kuće i sličnih primjera lošeg ukusa; poučavao me jednostavnom literarnom stilu tako da sam oponašao njegovo pismo iz Sinese upućeno mojoj majci. Ako bi netko, nakon svađe sa mnom u trenutku bijesa, dao znak da se želi pomiriti, istoga sam trena trebao biti spreman izići mu ususret. Isto tako, trebao sam biti temeljit u čitanju, a ne zadovoljiti se samo općim naznakama smisla; nisam sebi smio dopustiti brzoplete zaključke brbljavog jezika. On me također upoznao s Epiktetovim Raspravama donijevši mi primjerak iz svoje knjižnice.

Sekstu[3] dugujem: ljubaznost, upravljanje kućanstvom očinskim autoritetom, spoznaju istinskog značenja življenja u skladu s prirodom i nesebičnog dostojanstva, intuitivnu brigu za dobro prijatelja, te dobrodušno strpljenje s neznalicama i sanjarima. Njegova susretljivost davala je njegovu društvu poseban čar, više od bilo kakvog laskanja, a istodobno je izazivala savršeno poštovanje svih pristunih. Osnovna životna pravila određivao je i stematizirao razumljivo i promišljeno. Nije nikada pokazivao znakove ljutnje ili neke druge osjećaje, bio je miran i nadasve ljubazan. Pohvale je izricao nenapadno i bez buke, i nikada se nije razmetao svojim enciklopedijskim znanjem.

Svome učitelju Frontonu[4] dugujem znanje o tome da svaku apsolutnu moć prate zloba, lukavost i dvoličnost, i da našim patricijskim obiteljima najvećim dijelom nedostaju obični ljudski osjećaji.

Aleksandar Platoničar[5] me odučio od česte upotrebe riječi 'zauzet sam', osim u iznimnim slučajevima, govoreći da nitko ne smije izbjegavati dužnosti prema društvu pod isprikom nekih hitnih poslova.

Od svoga brata Severa[6] naučio sam voljeti rođake, voljeti istinu i pravdu. On me upoznao s Trazejem, Katonom, Helvidijem, Dionom i Brutom; od njega potječe moja spoznaja da se koncepcija zajednice treba temeljiti na jednakosti i općoj slobodi govora, a država treba u prvom redu brinuti o očuvanju slobode podanika. On mi je ukazao na potrebu primjerenog i nepristranog razumijevanja filozofije, sklonosti prema dobrim djelima, darežljivosti i optimizmu, te na potrebu vjere u naklonost svojih prijatelja. Pamtim također njegovu izravnost kad bi nekoga korio kao i to da svoje prijatelje nije ostavljao u nedoumici o tome što mu se sviđa, a što ne, nego bi im to jasno dao do znanja.

Maksim[7] mi je bio primjer samokrontrole, postojanosti namjere i vedrine za vrijeme bolesti ili drugih nedaća. Njegov je karakter bio zadivljujuća kombinacija dostojanstva i ljubaznosti, a sve dužnosti svoga zvanja obavjao je mirno i bez uzrujavanja. Nitko nije sumnjao u to da govori ono što misli i djeluje prema onome što smatra ispravnim. Nije znao za smetenost ili bojažljivost; nikada nije žurio, ali nikada nije niti kasnio niti bio u nedoumici. Nije se prepuštao malodušnosti ili usiljenoj velesosti, njime nikada nisu ovladali bijes ili ljubomora. Ljubaznost, suosjećanje i iskrenost pridonosile su stvaranju utiska pravičnosti koja je prije bila urođena nego usađena. Nikada nikoga nije držao manje vrijednim a ipak nitko se nije drznuo izazivati njegovu nadmoć. Osim toga, posjedovao je i ugodan smisao za humor.

Divio sam se blagosti svoga oca[8], njegovoj ustrajnosti na odluci koju je donio svojom slobodnom voljom, potpunoj ravnodušnosti prema ispraznim i lažnim počastima, njegovoj radinosti, postojanosti i spremnosti da sasluša sve ono što vodi općem dobru, nepokolebljivom nastojanju da svaka nagrada ovisi o zasluzi, nepogrešivom osjećaju kada treba zatenuti uzde, a kada ih olabaviti, i na kraju, njegovim naporima za suzbijanje pederastije.

Bio je svjestan da društveni život ima svoje zahtjeve: prijatelji mu se nisu morali pridružiti za stolom ili ga pratiti na putovanju ako su imali drugog posla. Svako pitanje koji bi tražilo njegov savjet proučio bi pomno i strpljivo, i nije se moglo dogoditi da ga odbije samo tako. Njegova su prijateljstva bila trajna, bez hirova i bez pretjeranosti. Uvijek je bio na visini zadatka: vedar, ali dovoljno dalekovidan da svaki svoj plan nenametljivo i do u tančine dovede do savršenstva. Uvijek je bdio nad potrebama Carstva, pomno je čuvao njegova blaga i podnosio kritike koje su proizlazile iz toga. Pred bogovima nije bio praznovjeran, niti se dodvoravao svojoj okolini kako bi izmamio njenu naklonost, mnoštvu se nije ulagivao. Umjeren i postojan, prezirao je sve što je imalo primjese kićenosti ili pomodnosti. Bez samozadovoljstva ili grižnje savjesti prihvaćao je materijalnu udobnost kao sretnu okolnost i poslužio se njome radosno, a kada bi izostala, nije žalio.
Nije ga se moglo optužiti ni za najmanju sofističku smicalicu, ni za udvorničku drskost, ni za cjepidlačenje; svi su u njemu prepoznavali zrelu i izgrađenu osobnost, neostjeljivu na laskanje i savršeno sposobnu da vlada sobom i drugima. Nadalje, izuzetno je cijenio sve istinske filozofe, a one druge, premda nije kritizirao, nije ih niti slijedio. U društvu je bio ljubazan i uljudan bez pretjerivanja. O vlastitom tijelu vodio je umjerenu brigu, nije se opterećivao mišlju o produljenju života ili o uljepšanju svoga izgleda, ali ga nije ni zanemarivao, te mu je vrlo rijetko trebala liječnička pomoć. Kod njega nije bilo ni najmanjeg traga ljubomore kada bi kod nekog uočio neku izuzetnu sposobnost bilo u javnom istupu, pravu, etici i sl., nego se zauzimao za to da se svakome dade prilika u onome u čemu je dobar. Premda je cjelokupno njegovo djelovanje bilo vođeno poštovanjem uspostavljenih institucija, nikada nije odstupao od svojih uvjerenja kako bi zadobio javno priznanje. No, nije volio nemir i promjenu, čvrsto se držao istih mjesta i istih stvari. Odmah nakon što bi prošao napad migrene preuzimao bi svoje obveze s novom energijom i snagom. Nije bilo puno njegovih tajnih i povjerljivih spisa, osim nekoliko rijetkih koji su se isključivo odnosili na državna pitanja. Razborito i suzdržljivo se odnosio prema spektaklima, prema izgradnji javnih građevina, rasporedu novčane pomoći, itd., uvijek imajući više u vidu nužnost mjera nego mogući pljesak. Nije se kupao u neprilično vrijeme, nije imao maniju građenja, nije bio zahtjevan u pogledu hrane, nije prigovarao zbog kroja ili boje svoje odjeće, a nije se bunio ni protiv izgleda ljudi oko sebe. Odjeća mu je stizala iz dvora u Loriju, a većina stvari iz Lanuvija. Njegova dobro znana obrana nadglednika iz Tuskula bila je tipična za njegovo ponašanje jer mu je neuljudnost bila isto toliko strana kao i okrutnost ili prijetnja. Nikada se nije razbjesnio do točke usijanja, nego je imao običaj raščlaniti i odvagnuti svaki događaj mirno, metodično, odlučno i dosljedno. Ono što se pamti o Sokratu, može se primijeniti i kod njega: sposobnost da sebi dopusti ili uskrati uživanje. To je osobina koje su mnogi lišeni zbog straha da budu odbačeni, odnosno zbog silne želje za prihvaćanjem. Takva snaga dobrovoljnog odbijanja ili privole ukazuje na savršenu i postojanu dušu, što je Maksim pokazao i u bolesničkoj postelji.

Zapisano na rijeci Gran među Kvadima.

[1] Slikar i filozof koji je Marka upoznao sa stoicizmom.

[2] K. Junije Rustik, stoik.

[3] Sekst iz Heroneje, Plutarhov unuk i jedan od učitelja Marka Aurelija.

[4] M. Kornelije Fronton, govornik, učitelj Marka Aurelija i Lucija Vera.

[5] Carev tajnik.

[6] Marko nije imao brata. Možda se ovo odnosi na Lucija Vera kojeg je, kao i Marka, posvojio car Antonin Pio.

[7] Klaudije Maksim, stoički filozof.

[8] Marka Aurelija je posvojio car Antonin Pio.

(1. poglavlje)

Marko Aurelije 
'Misli' / 'Meditacije' / 'Samome sebi'
Gran 2. st.

prijevod Vlasta Nedela i Zoran Peh
Nova Akropola, Zagreb 2015.