Fran Mažuranić 'Moj pas' 1916.

J'interprete tousjours la mort par la vie.*

Montaigne, Essais

Imađah psa, Vukodlaka. Rado sam ga imao.

Bio je grd. Možda sam ga zato i ljubio što je bio tako grd — tako mi ga bar drugi mazili ni kvarili nisu. A bio je i vjerniji i bolji od mnogoga lijepoga psa... Ni lijepi ljudi nisu uvijek najbolji.

...Dolutao bijesan pas u kasarnu i poujedao više pasa. I moga Vuka je ujeo.

Došla stroga zapovijed da se ujedeni psi živoderu uruče.

Nisam se mogao odlučiti da svoga dugoljetnoga druga — predam krvniku. Odlučih ga sam ubiti.

Iziđoh na tratinu s nabijenim revolverom. Pas za mnom. — Ulovim ga za ovratnik. Hoću da pucam, ali ne mogu da gledam u to vjerno, bezazleno oko... Okrenem se na stranu i pucam... Zlo sam pogodio: iz boka mu teče krv, a on miran — niti zalajao, niti zacvilio nije!

Gleda me tužnim, izrazitim okom, kano da me pita: 'Što sam ti sakrivio?'

Drugim zrnom smrskah mu glavu. Pade. U smrtnoj se borbi do mene dovuče. Maše repom i liže mi noge. U očima mu još titra onaj izraz: 'Nisam kriv'... Oko mu gasne... Mrtav je.

Bilo mi kano da sam najboljega prijatelja ubio — — —

Te večeri nisam jeo — a vidio sam nekoga s velikim tekom jesti iza kako je svoga druga, moga prijatelja ustrijelio...

Dakako — po svim pravilima!

*Ja uvijek smrt tumačim životom.

Montaigne, Eseji

Fran Mažuranić

'Moj pas'
'Lišće'
 Društvo hrvatskih književnika, Zagreb 1916.