Italo Calvino 'Ako jedne zimske noći neki putnik' 1979. (ulomak)
1.
Počinješ čitati novi roman Itala Calvina Ako jedne zimske noći neki putnik. Opusti se. Priberi se. Odbaci od sebe svaku drugu misao. Pusti neka svijet koji te okružuje iščezne u neodređenosti. Vrata je najbolje zatvoriti; iza njih je uvijek upaljen televizor. Reci im odmah: 'Ne, ne želim gledati televiziju.' Podigni glas, ako te ne čuju: 'Čitam! Neću da me ometate!' Možda te nisu ni čuli kad je tamo takva buka; reci glasnije, viči: 'Počinjem čitati novi roman Itala Calvina!' Ili, ako nećeš, nemoj to reći, nadajmo se da će te pustiti na miru.
Zauzmi najudobniji položaj: sjedni, opruzi se, skutri se, lezi. Lezi na leđa, na bok, na trbuh. U naslonjač, na divan, na stolicu za ljuljanje, na ležaljku, na tabure. U mrežu za spavanje, ako imaš mrežu za spavanje. Na krevet, naravno, ili u krevet. Možeš se postaviti i naglavačke, u jogi-položaj. S knjigom naopako, razumije se.
Naravno, idealan položaj za čitanje teško je pronaći. Nekad se čitalo stojeći, ispred stalka. Ljudi su bili navikli stajati. Tako su se odmarali kad bi bili umorni od jahanja. Nikome nije padalo na pamet da čita na konju; a tebi se sada čini privlačnom ideja da čitaš jašući, naslonivši knjigu na konjsku grivu, ili čak objesivši je konju o uši s pomoću osobitog hama. S nogama u stremenima svakako bi bilo vrlo ugodno čitati: držati stopala na povišenom mjestu — prvi je uvjet za užitak u čitanju.
Dobro, što čekaš? Opruzi noge, nasloni stopala na jastuk, na dva jastuka, na priručje divana, na naslon stolice, na stolić za čaj, na pisaći stol, na klavir, na globus. Izuj se, ponajprije. To jest ako želiš držati stopala podignuta, ako ne, opet se obuj. Nemoj sad stajati tako, s cipelama u jednoj ruci i s Knjigom u drugoj.
Namjesti svjetlo tako da ti ne zamara vid. Učini to sada, jer kad se zadubiš u čitanje, neće ti se više dati da prekidaš. Pazi da ti stranica ne ostane u sjeni, sa zgusnutim crnim slovima na sivoj podlozi, jednoličnima poput čopora miševa; ali nastoj da ti u stranicu ne udara ni prejako svjetlo i da se ne odbija od okrutne bjeline papira izgrizujući sjene slova, kao o podne negdje na jugu. Nastoj da sad preduhitriš sve ono što bi te moglo prisiliti da prekineš čitanje. Cigarete nadohvat ruke, ako pušiš, pepeljara. Što još? Moraš piškiti? Sam znaš najbolje.
Ne može se reći da očekuješ nešto posebno upravo od ove knjige. Iz principa više ni od čega ništa ne očekuješ. Ima ih mnogo mlađih od tebe, ili starijih, koji žive u iščekivanju izvanrednih doživljaja, od knjiga, od ljudi, od putovanja, od događaja, od onoga što krije sutrašnjica. Ti ne. Ti znaš da je najviše što čovjek može očekivati da izbjegne najgore. To je zaključak do kojega si došao u osobnom životu, a i u vezi s općim, pa čak i svjetskim pitanjima. A kod knjiga? Eto, upravo zato što si to isključio na svakome drugom području, vjeruješ da je samo pravo da sebi dopustiš još to mladenačko uživanje u iščekivanju, i to na jednome strogo ograničenom području kao što su knjige, gdje sve može krenuti ili po dobru ili po zlu, ali rizik od razočaranja nije prevelik.
Dakle, pročitao si u novinama da je izašlo djelo Ako jedne zimske noći neki putnik, novi roman Itala Calvina koji već nekoliko godina nije ništa objavio. Svratio si u knjižaru i kupio knjigu. Dobro si učinio.
Već u izlogu knjižare uočio si korice s naslovom koji tražiš. Slijedeći taj vidljivi trag, probio si se knjižarom kroz gustu baražnu vatru Knjiga Koje Nisi Pročitao, a koje su te namršetno gledale s pultova i polica nastojeći da te postide. Ali, ti znaš da ne smiješ dopustiti da te zbune i da se ondje hektarima i hektarima prostiru Knjige Koje Možeš I Ne Možeš Pročitati, Knjige Koje Služe Drugoj Svrsi, A Ne Čitanju, Knjige Koje Si Pročitao A Da Nisi Morao Ni Otvoriti Jer Pripadaju Kategoriji Onoga Pročitano Još Prije Nego Što Je Napisano. Tako prolaziš prvi pojas utvrda, i na tebe se sručuje pješadija Knjiga Koje Bi, Da Imaš Više Života, Također Rado Pročitao, Ali Na Žalost, Dana Koje Ti Je Dano Proživjeti Ima Toliko Koliko Ih Ima. Brzo ih prelaziš i upadaš usred falange Knjiga Koje Namjeravaš Pročitati, Ali Prethodno Moraš Pročitati Druge, Knjige Koje Su Preskupe, Pa Se Nadaš Kupiti Ih Kad Se Budu Prodavale U Pola Cijene, Knjiga Idem Kao Gore, Kad Ih Tiskaju U Džepnom Izdanju, Knjiga Za Koje Bi Nekoga Morao Zamoliti Da Ti Ih Posudi, Knjiga Koje Su Svi Pročitali, Pa Je, Dakle, Gotovo Isto Kao Da Si Ih I Sam Pročitao. Izbjegavši tim nasrtajima, dolaziš u podnožje tvrđave, gdje se još opiru
Knjige Koje Odavno Planiraš Pročitati,
Knjige Koje Si Godinama Tražio A Nisi Ih Našao,
Knjige Koje Govore O Nečemu Čime Se Trenutno Baviš,
Knjige Koje Želiš Imati Da Bi Ti Bile Pri Ruci Za Svaki Slučaj,
Knjige Koje Bi Mogao Staviti Na Stranu Da Ih Možda Pročitaš Na Ljeto,
Knjige Koje Nedostaju Da Bi Ih Stavio Do Drugih Knjiga Na Svojoj Polici
Knjige Koje Te Ispunjavaju Iznenadnom, Pomamnom I Ne Sasvim Opravdanom Znatiželjom.
Eto, uspio si neograničen broj snaga na bojnom polju svesti na količinu koja je, doduše velika, ipak predstavlja konačan broj, premda ti to relativno olakšanje kao zamku iz zasjede namještaju Knjige Koje Si Davno Pročitao, Pa Bi Bilo Vrijeme Da Ih Pročitaš Opet i Knjige Za Koje Si Uvijek Tvrdio Da Si Ih Pročitao, Pa Bi Bilo Vrijeme Da Ih Pročitaš Doista.
Oslobađaš se u hitroj cik-cak liniji i jednim skokom prodireš u tvrđavu Noviteta Kojima Te Privlači Autor Ili Tema. I u unutrašnjosti utvrde možeš praviti breše u redovima neprijatelja, dijeleći ih na Novitete Kojima Autori Ili Tema Nisu Novi (za tebe ili apsolutno), i Novitete Kojima Su Autori Ili Tema Potpuno Nepoznati (barem tebi), i određivati snagu kojom te privlače na temelju svoje želje i potrebe za novim i za onim što nije novo (za novim koje tražiš u onome što nije novo, i za novim koje tražiš u onome što jest novo).
A zapravo si samo prošao pogledom po naslovima knjiga u knjižari, uputio se prema jednoj hrpi svježe otisnutih svezaka knjige Ako jedne zimske noći neki putnik, uzeo jedan primjerak i odnio ga na blagajnu, kako bi se ondje uspostavilo tvoje pravo vlasništva nad njim.
Bacio si još jedan izgubljen pogled na knjige unaokolo (ili, bolje: knjige su tebe gledale izgubljenim pogledom pasa što iz kaveza u gradskoj živodernici gledaju svoga bivšeg druga kako se udaljava, dok ga na uzici vodi gospodar koji je došao da ga iskupi), pa si izašao.
Osobit je užitak koji ti pruža tek objavljena knjiga, ne nosiš sa sobom samo knjigu nego i njezinu novost, a ta je možda samo novost predmeta koji je netom izašao iz tvornice, magareća ljepota kojom se i knjige kite i koja traje dok ovitak ne počne žutjeti, dok se koprena smoga ne počne slijegati u proreze, dok se hrbat ne rašije po uglovima, u brzoj jeseni u knjižnicama. Ne, uvijek se nadaš da ćeš naletjeti na pravu novost, koja će zauvijek ostati novost. Pročitavši knjigu koja je upravo izašla, osvojit ćeš tu novost od prvoga trenutka, pa je nećeš poslije morati slijediti i progoniti. Hoće li se to baš sad zbiti? Nikad se ne zna. Pogledajmo kako započinje.
Možda si već u knjižari počeo listati knjigu. Ili nisi mogao jer je bila zavučena u celofansku čahuru? Sad si u autobusu, stojiš među ljudima ovješen jednom rukom o ručku, i počinješ slobodnom rukom odmotavati zamotak, gestama pomalo nalik na geste majmuna koji želi oljuštiti bananu, viseći u isto vrijeme na grani. Pazi, udaraš laktovima suputnike. Barem se ispričaj.
Ili možda knjižar nije zamotao knjigu; dao ti ju je u vrećici. To pojednostavnjuje stvari. Sjediš za volanom svojega automobila, čekaš pred semaforom, izvlačiš knjigu iz vrećice, otkidaš prozirni omotač, počinješ čitati prve retke. Na tebe se sručuje lavina prodornih sirena; zeleno je, kočiš promet.
Sjediš za svojim radnim stolom, knjigu si kao slučajno odložio među službene papire i u jednome času pomičeš neki dosje i knjiga ti se nađe pred očima; rasijano je otvaraš, nalaktiš se na stol, naslanjaš sljepoočnice na ruke stisnute u šake, izgleda kao da usredotočeno proučavaš neki spis a zapravo istražuješ prve stranice romana. Malo-pomalo, zavaljuješ se leđima na naslon, podižeš knjigu do visine nosa, naginješ stolicu tako da balansira na stražnjim nogama, otvaraš pokrajnju ladicu pisaćeg stola da nasloniš stopala, položaj stopala za vrijeme čitanja neobično je važan, pružiš noge preko stola, preko neriješenih spisa.
Ali zar ti to ne izgleda kao pomanjkanje poštovanja? Poštovanja, razumije se, ne prema tvome poslu (nitko ne kani raspravljati o tvojoj produktivnosti, recimo da je tvoja služba sretno uklopljena u sustav neproduktivnih aktivnosti koji sačinjava velik dio nacionalne i svjetske ekonomije), nego prema knjizi. Još je gore ako iz nužnosti ili iz ljubavi — pripadaš onima za koje raditi znači doista raditi, obavljati — namjerno ili nehotice — nešto potrebno, ili barem nešto što nije izlišno, bilo za druge, bilo za sebe; u tom te slučaju knjiga, koju si ponio sa sobom na radno mjesto kao neku vrstu talismana ili amuleta, izvrgava stalnim kušnjama, da svaki čas otkidaš po nekoliko sekundi od glavnoga predmeta svoje pažnje, pa bio to perforator kompjutorskih kartica, štednjaci u kuhinji, komandne poluge na buldožeru ili opružen pacijent, otvorene utrobe na operacijskom stolu.
Ukratko, bolje je da potisneš nestrpljivost i pričekaš dok ne stigneš kući, pa tek tada otvoriš knjigu. Sad možeš. U svojoj si sobi, smiren si, otvaraš prvu stranicu, ne, posljednju jer najprije želiš vidjeti koliko je knjiga velika. Nije prevelika, srećom. Romančine koje se danas pišu zacijelo su besmislica; dimenzija vremena otišla je u komadiće, možemo živjeti ili misliti samo za onih krhotina vremena što se udaljavaju svaka svojom putanjom i odmah nestaju. Vremenski kontinuitet možemo ponovno naći samo u romanima iz doba kad se vrijeme više nije ukazivalo kao nepomično a još nije eksplodiralo, iz doba koje je trajalo negdje oko stotinu godina a potom je nestalo.
Premećeš knjigu u rukama, prečitavaš rečenice na stražnjoj strani ovitka, općenite fraze koje ne govore mnogo. Tako je bolje, nema tu govora koji bi se htio ugurati ispred govora koji knjiga sama treba izravno da iznese, bez obzira ima li toga mnogo ili malo. Svakako, i to kruženje oko knjige, čitanje naokolo prije nego što se počne čitati iznutra, predstavlja dio uživanja u novoj knjizi, kao i svako uživanje u predigri, ima svoje optimalno trajanje, ako želimo da nas dovede do potpunijega užitka u obavljanju samoga čina, naime u čitanju knjige.
Eto, dakle, sad si spreman da pročitaš prve retke na prvoj stranici. Spremaš se da prepoznaš jedinstveni autorov stil. Ne. Uopće ga ne prepoznaješ. Ali, kad se bolje razmisli, tko je ikad i rekao da taj autor ima neki jedinstveni stil? Dapače, poznato je to da je pisac koji se mijenja od knjige do knjige. I upravo se po tim promjenama prepoznaje da je to on. Ali, čini se da ovo ovdje nema nikakve veze sa svim onim što je do sada napisao, barem koliko se sjećaš. Je li to razočaranje? Da vidimo! Kao da se na početku osjećaš malo dezorijentiranim, kao kad ti predstave osobu koju si po imenu identificirao s nekim licem, pa nastojiš da se crte lica koje vidiš podudare s crtama kojih se sjećaš, a nikako ne ide. Ali, onda nastavljaš dalje i vidiš da se knjiga ipak dade čitati, bez obzira na ono što si očekivao od autora; sama knjiga po sebi čini te znatiželjnim, dapače, kad bolje promisliš, draže ti je što je tako, što se susrećeš s nečim za što još ne znaš staje.
Oslobađaš se u hitroj cik-cak liniji i jednim skokom prodireš u tvrđavu Noviteta Kojima Te Privlači Autor Ili Tema. I u unutrašnjosti utvrde možeš praviti breše u redovima neprijatelja, dijeleći ih na Novitete Kojima Autori Ili Tema Nisu Novi (za tebe ili apsolutno), i Novitete Kojima Su Autori Ili Tema Potpuno Nepoznati (barem tebi), i određivati snagu kojom te privlače na temelju svoje želje i potrebe za novim i za onim što nije novo (za novim koje tražiš u onome što nije novo, i za novim koje tražiš u onome što jest novo).
A zapravo si samo prošao pogledom po naslovima knjiga u knjižari, uputio se prema jednoj hrpi svježe otisnutih svezaka knjige Ako jedne zimske noći neki putnik, uzeo jedan primjerak i odnio ga na blagajnu, kako bi se ondje uspostavilo tvoje pravo vlasništva nad njim.
Bacio si još jedan izgubljen pogled na knjige unaokolo (ili, bolje: knjige su tebe gledale izgubljenim pogledom pasa što iz kaveza u gradskoj živodernici gledaju svoga bivšeg druga kako se udaljava, dok ga na uzici vodi gospodar koji je došao da ga iskupi), pa si izašao.
Osobit je užitak koji ti pruža tek objavljena knjiga, ne nosiš sa sobom samo knjigu nego i njezinu novost, a ta je možda samo novost predmeta koji je netom izašao iz tvornice, magareća ljepota kojom se i knjige kite i koja traje dok ovitak ne počne žutjeti, dok se koprena smoga ne počne slijegati u proreze, dok se hrbat ne rašije po uglovima, u brzoj jeseni u knjižnicama. Ne, uvijek se nadaš da ćeš naletjeti na pravu novost, koja će zauvijek ostati novost. Pročitavši knjigu koja je upravo izašla, osvojit ćeš tu novost od prvoga trenutka, pa je nećeš poslije morati slijediti i progoniti. Hoće li se to baš sad zbiti? Nikad se ne zna. Pogledajmo kako započinje.
Možda si već u knjižari počeo listati knjigu. Ili nisi mogao jer je bila zavučena u celofansku čahuru? Sad si u autobusu, stojiš među ljudima ovješen jednom rukom o ručku, i počinješ slobodnom rukom odmotavati zamotak, gestama pomalo nalik na geste majmuna koji želi oljuštiti bananu, viseći u isto vrijeme na grani. Pazi, udaraš laktovima suputnike. Barem se ispričaj.
Ili možda knjižar nije zamotao knjigu; dao ti ju je u vrećici. To pojednostavnjuje stvari. Sjediš za volanom svojega automobila, čekaš pred semaforom, izvlačiš knjigu iz vrećice, otkidaš prozirni omotač, počinješ čitati prve retke. Na tebe se sručuje lavina prodornih sirena; zeleno je, kočiš promet.
Sjediš za svojim radnim stolom, knjigu si kao slučajno odložio među službene papire i u jednome času pomičeš neki dosje i knjiga ti se nađe pred očima; rasijano je otvaraš, nalaktiš se na stol, naslanjaš sljepoočnice na ruke stisnute u šake, izgleda kao da usredotočeno proučavaš neki spis a zapravo istražuješ prve stranice romana. Malo-pomalo, zavaljuješ se leđima na naslon, podižeš knjigu do visine nosa, naginješ stolicu tako da balansira na stražnjim nogama, otvaraš pokrajnju ladicu pisaćeg stola da nasloniš stopala, položaj stopala za vrijeme čitanja neobično je važan, pružiš noge preko stola, preko neriješenih spisa.
Ali zar ti to ne izgleda kao pomanjkanje poštovanja? Poštovanja, razumije se, ne prema tvome poslu (nitko ne kani raspravljati o tvojoj produktivnosti, recimo da je tvoja služba sretno uklopljena u sustav neproduktivnih aktivnosti koji sačinjava velik dio nacionalne i svjetske ekonomije), nego prema knjizi. Još je gore ako iz nužnosti ili iz ljubavi — pripadaš onima za koje raditi znači doista raditi, obavljati — namjerno ili nehotice — nešto potrebno, ili barem nešto što nije izlišno, bilo za druge, bilo za sebe; u tom te slučaju knjiga, koju si ponio sa sobom na radno mjesto kao neku vrstu talismana ili amuleta, izvrgava stalnim kušnjama, da svaki čas otkidaš po nekoliko sekundi od glavnoga predmeta svoje pažnje, pa bio to perforator kompjutorskih kartica, štednjaci u kuhinji, komandne poluge na buldožeru ili opružen pacijent, otvorene utrobe na operacijskom stolu.
Ukratko, bolje je da potisneš nestrpljivost i pričekaš dok ne stigneš kući, pa tek tada otvoriš knjigu. Sad možeš. U svojoj si sobi, smiren si, otvaraš prvu stranicu, ne, posljednju jer najprije želiš vidjeti koliko je knjiga velika. Nije prevelika, srećom. Romančine koje se danas pišu zacijelo su besmislica; dimenzija vremena otišla je u komadiće, možemo živjeti ili misliti samo za onih krhotina vremena što se udaljavaju svaka svojom putanjom i odmah nestaju. Vremenski kontinuitet možemo ponovno naći samo u romanima iz doba kad se vrijeme više nije ukazivalo kao nepomično a još nije eksplodiralo, iz doba koje je trajalo negdje oko stotinu godina a potom je nestalo.
Premećeš knjigu u rukama, prečitavaš rečenice na stražnjoj strani ovitka, općenite fraze koje ne govore mnogo. Tako je bolje, nema tu govora koji bi se htio ugurati ispred govora koji knjiga sama treba izravno da iznese, bez obzira ima li toga mnogo ili malo. Svakako, i to kruženje oko knjige, čitanje naokolo prije nego što se počne čitati iznutra, predstavlja dio uživanja u novoj knjizi, kao i svako uživanje u predigri, ima svoje optimalno trajanje, ako želimo da nas dovede do potpunijega užitka u obavljanju samoga čina, naime u čitanju knjige.
Eto, dakle, sad si spreman da pročitaš prve retke na prvoj stranici. Spremaš se da prepoznaš jedinstveni autorov stil. Ne. Uopće ga ne prepoznaješ. Ali, kad se bolje razmisli, tko je ikad i rekao da taj autor ima neki jedinstveni stil? Dapače, poznato je to da je pisac koji se mijenja od knjige do knjige. I upravo se po tim promjenama prepoznaje da je to on. Ali, čini se da ovo ovdje nema nikakve veze sa svim onim što je do sada napisao, barem koliko se sjećaš. Je li to razočaranje? Da vidimo! Kao da se na početku osjećaš malo dezorijentiranim, kao kad ti predstave osobu koju si po imenu identificirao s nekim licem, pa nastojiš da se crte lica koje vidiš podudare s crtama kojih se sjećaš, a nikako ne ide. Ali, onda nastavljaš dalje i vidiš da se knjiga ipak dade čitati, bez obzira na ono što si očekivao od autora; sama knjiga po sebi čini te znatiželjnim, dapače, kad bolje promisliš, draže ti je što je tako, što se susrećeš s nečim za što još ne znaš staje.
(1. poglavlje)
Italo Calvino
'Se una notte d'inverno un viaggiatore' / 'Ako jedne zimske noći neki putnik'
Torino 1979.
prijevod Pavao Pavličić
Biblioteka Jutarnjeg lista, Zagreb 2004.
prijevod Pavao Pavličić
Biblioteka Jutarnjeg lista, Zagreb 2004.
Nema komentara: